Boško Knežić: Osjećao sam se kao kod kuće

email this page

 

Lutkarska predstava Zvjezdica (Foto: KLZ)

Srpanj 2005. godine. Stari kampus, četvrti kat, prijemni ispiti na Odsjeku za ruski jezik i književnost. Dvorana 240 i veselo lice prof. Božić. Sjedaš na klupu ispred dvorane i čekaš svoj red. Žumor nervoznih glasova budućih brucoša tek lagano ometa tvoje misli zaokupljene sanjarenjem. Znaš zbog čega si tu, samo je to u tom trenutku bitno. Ulaziš u malu dvoranu okrenutu prema moru. Vruće je, ali ti nisi siguran da li je to zbog ljetnih temperatura ili jednostavno izgaraš iznutra zbog treme.

Sjedaš u prvu klupu, ugledaš nasmijano i opušteno lice profesorice Božić i vrućine više nema! U prijateljskom tonu slijedi neizbježno i valjda već svima poznato pitanje: „Zašto ste se odlučili baš za ruski jezik i književnost?“ Te 2005. godine ruski su turisti tek polako počeli otkrivati ljepote naše obale tako da nikom od nas koji smo tog popodneva čekali svoj red ispred dvorane 240 taj dio priče nije bio poznat. Po hodnicima se nije mogla čuti rečenica poput „Upisat ću ruski pa ću se uvaliti u neki hotel ili ću voditi bogate nove Ruse u obilazak Dubrovnika“. Priznajem, bili smo idealisti. Ruski smo upisivali očarani bogatom ruskom književnošću, melodičnim jezikom i bogatim kulturnim nasljeđem. Istina je, ponekad smo u svojim stavovima i pogledima bili prilično osamljeni, ali kako bi rekao Krleža „osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo“. I bio je u pravu. I mi smo bili u pravu.

 

Želite da objavimo i Vašu priču? Pošaljite je na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Neke stvari s vremenom čovjek zaboravi. Zaboraviš poneki izraz, pobrkaš glagole dviženija, krivo staviš neko udarenie (nadam se da prof. Ćuto ovo ne čita :) ), ali neke stvari nikad ne zaboraviš. Ne zaboraviš nikad veseli osmjeh prof. Božić s prijemnoga, zadovoljno lice prof. Ćuto kad pravilno upotrebiš deepričastie, entuzijazam s kojim prof. Vidić predaje Ruski romantizam u 8.00 ujutro a ti bi najradije bio u krevetu (Sorry Adrijana :) ). Kako čovjek da zaboravi L'vinuju lapu, Tatjanu Petrovnu ili jadnog mužika koji je izgubio sjekiru???

Studij na Odsjeku za ruski jezik i književnost proširio je moje horizonte, učinio mi je veliku i daleku Rusiju bližom, osposobio me za interdisciplinarno i praktično promišljanje koje mi je bilo od velike važnosti na mom daljnjem životnom i profesionalnom putu. I zato,

hvala ti Rafaela, Eugenija, Vesna, Tome, Ivo, Zdenka, Marina i Adrijana! I ne ljutite se što vam govorim ti, jer ja kažem ti svima koje volim“.

Boško Knežić rođen je u Šibeniku, a danas radi kao asistent na Odjelu za talijanski jezik i književnost. Ruski i talijanski jezik i književnost diplomirao je 2010. Početkom 2013 za Kazalište lutaka Zadar s ruskog je preveo predstavu Zvjezdica autorice Nikite Šmitjko.

email this page
Scroll to top