Mit o Rusiji

email this page

 

Boris Orehov

U Rusiji je na velike ekrane stigao novim film Nikite Mihalkova „Sunčanica”. Među liberalnim intelektualcima koji formiraju kulturnu politiku Rusije nije poželjno simpatizirati tog redatelja zato što je privržen vlasti, zato što uvijek agresivno brani svoje stavove kao ni zbog niza spornih ekonomskih odluka u organizacijama koje kontrolira. Ipak, ni pripadnost suprotnom polu društvenog spektra, onom domoljubnom, nipošto ne garantira simpatije prema Mihalkovu: dovoljno je sjetiti se oštre kritike od strane prevoditelja i filmskog kritičara Dmitrija Pučkova („Goblina”). Drugim riječima, suvremenog Mihalkova kude svi, nevoljko priznajući njegove prijašnje zasluge još iz sovjetskih vremena. Kritika njegovog posljednjeg filma, u mnogome čudnog i neočekivanog „Uzavrelo sunce 2” (2010, 2011), pokazala je da je redatelj lišen svog prirodnog prava – prava na umjetnički eksperiment. Društvo je gotovo jednoglasno presudilo: ne želimo takvog Mihalkova, ne razumijemo to što je snimio. Želimo da snima filmove onako kako je to radio prije 30 godina. Očajnički pokušaji redatelja da objasni svoju estetiku nisu urodili plodom te je film ostao neshvaćenim.

Novi film nešto je manje čudan, Mihalkov se vratio transparentnijem filmskom jeziku i prepoznatljivoj temi nostalgije i predrevolucionarne Rusije iz svojih prijašnjih filmova („Nekoliko dana u životu I. I. Oblomova”, „Nezavršeni komad za pijanolu”, „Sibirski brijač”).

Idealizacija Rusije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća važan je dio suvremene intelektualne atmosfere koja prodire u masovnu kulturu, koja i jest najvažniji pokazatelj te atmosfere. U devedesetim godinama, kada su ulica Kirova i trg Dzeržinskog ponovno postali Mjasnicka i Ljubjanka, a novom je parlamentu vraćen stari naziv Duma, izražen interes za predsovjetski život još uvijek nije bio u trendu. Može se reći da je Rusija u devedesetima u većoj mjeri gledala u budućnost, nego što se osvrtala unatrag. A ako se i jest osvrtala, vid joj je dopuštao tek ocjenu i rekapitulaciju posljednjih 70 godina, ništa više. Situacija se promijenila u dvijetisućitima.

Knjige Borisa Akunjina i njihove ekranizacije (u jednoj od kojih je Mihalkov glumio) objelodanile su skrivenu tendenciju oslikavanja predrevolucionarne ruske povijesti idiličnim bojama. Mihalkovljev film „Sibirski brijač”, gotovo u potpunosti napravljen prema toj umjetničkoj strategiji, bio je ispred svoga vremena. No mit o izgubljenoj predivnoj Rusiji ima svoju bolnu točku: revoluciju i građanski rat, a također i silaznu putanju koja je prethodila toj katastrofi.

O tome je bio i film „Admiral” (2008, na opčinjenost tvoraca filma predrevolucionarnom poviješću ukazuje i znak „ъ” u izvornom naslovu koji se prema starom pravopisu, ukinutom 1918. godine, koristio na kraju riječi), o tome je i „Sunčanica”. Ovdje se stvarno krije veliki potencijal za tragizam: kako to da smo izgubili Rusiju? Jesmo li mogli tome stati na kraj? Što smo mogli napraviti da je spasimo?

Mihalkov s njemu svojstvenim didaktizmom odgovara otvoreno na to pitanje: nismo trebali biti tako intertni, trebalo se boriti za dobro.

Glavni protagonist «Sunčanice» nije nalik na junaka. To je neugledan (no i privlačan) mladić, koji u gotovo svakom kadru zbunjeno promatra zbivanja oko sebe i neprekidno upada u komične situacije. Njegov život teče sam od sebe, to je život same Rusije, ali kada nestane Rusija, skupa s njom nestaje i on.

Obnova te prijašnje Rusije neće uspjeti. A bliža će budućnost pokazati kakvo će mjesto taj mit o predivnoj zemlji izgubljenoj prije stotinu godina zauzeti u suvremenoj ruskoj mitologiji.

Boris Orehov
prev. Petar Karavlah

Boris Valerjevič Orehov, kandidat filoloških znanosti, docent na filološkom fakultetu Nacionalnog istraživačkog instituta Viša škola ekonomije u Moskvi. Rođen 1982. u Ufi završio je Baškirski državni sveučilište sa stupnjem magistra filologije. Godine 2008. obranio je kandidatsku disertaciju posvećenu stvaralaštvu F.I.Tjutčeva. Radio je na raznim visokoškolskim ustanovama u Ufi. U svojstvu pozvanog istraživača sudjelovao je 2010. na izgradnji The RuN-Euro Corpusa u Oslu. Godine 2014. pozvani je predavač na sveučilištu u Nici. Vodi Paralelni korpus prijevoda „Slova o vojni Igorovoj“, sudionik je projekta osnivanja Nacionalnog korpusa ruskog jezika, glavni je urednik časopisa „Nazirovski arhiv“ te odgovorni tajnik časopisa „Dialog.Karneval.Kronotop“ (2009 – 2014.).

email this page
Scroll to top