Prijevod: Nepoznati cvijet

email this page

 

Živio na svijetu mali cvijetak. Nitko i nije znao da on postoji. Rastao je sam u pustinji; krave i koze nisu onamo išle, a djeca iz dječjega kampa ondje se nisu nikada igrala. U pustari trava nije rasla već je ležalo samo staro sivo kamenje između kojega je bila suha i mrtva glina. Pustarom je lutao tek vjetar koji je kao djedica ratar nosio sjeme i sijao ga posvuda – i u crnu i vlažnu zemlju i u golu kamenitu pustaru. U crnoj, plodnoj zemlji rađalo se iz sjemena cvijeće i trave, a u kamenu i glini sjeme je umiralo.

A jednom je ispalo iz vjetra zrnce sjemena i stisnulo se u jamici između kamena i gline. Dugo se zrno mučilo, a onda se napilo rose, puklo i pustilo tanke vlati korjenčića, upilo se u kamen i glinu i počelo rasti.

Tako je na svijetu počeo živjeti taj mali cvijet. U kamenu i glini nije se imao čime hraniti, kapljice kiše koje su pale s neba kliznule bi površinom zemlje i ne bi ni došle do njegova korijena, a cvjetić je i dalje živio i pomalo rastao. Pružao je lišće prema vjetru, a vjetar bi se pokraj njega smirio, iz vjetra padale su na glinu mrvice prašine koje je vjetar donio sa crne plodne zemlje i u njima se nalazila hrana za cvijetak, ali su mrvice bile suhe. Kako bi ih smočio, cvijet je cijele noći čuvao rosu i svojim lišćem skupljao svaku kapljicu. A kada bi ovi od rose otežali, cvijet ih je ispuštao, rosa je padala dolje, vlažila crnu prašinu plodne zemlje koju je donio vjetar i rastvarao mrtvu glinu.

Danju je cvijetak čekao vjetar, noću rosu. Svakoga dana se trudio i danju i noću kako bi preživio. Uzgojio je svoje lišće da bude veliko kako bi moglo zaustavljati vjetar i skupljati rosu. Ipak, teško mu je bilo hraniti se samom prašinom koja je pala iz vjetra i k tome još prikupljati rosu kako bi je ovlažio. Ali želio je živjeti i strpljenjem je prevladao svoju bol od gladi i umora. Cvijetak se radovao samo jednom dnevno: kada bi prve zrake sunca doticale njegovo umorno lišće.

Kada vjetar dugo ne bi dolazio u pustaru, malom je cvijetu bilo vrlo loše i nije imao snage da više živi i raste.

Cvijet ipak nije želio živjeti u tuzi. Stoga je, kada bi mu bilo najteže, drijemao. Ipak se i dalje trudio rasti čak i ako mu je svaka nit korijena mogla gristi samo goli kamen i suhu glinu. Tada njegovo lišće nije moglo dobiti punu silu i postati zeleno: jedna je lisnata žilica bila plava, druga crvena, treća modra ili zlatna. Bilo je to zato što je cvijetu nedostajalo hrane, a njegova muka odražavala se na njegovom lišću raznim bojama. Sam cvijet ipak nije to znao, bio je slijep i nije mogao vidjeti samoga sebe.

Sredinom ljeta cvijet je na vrhu stvorio vjenčić. Do tada je nalikovao na travku, a sada je postao pravi cvijet. Vjenčić mu je bio sastavljen od latica obične svijetle boje, ali jasne i snažne, kao u zvijezda. I poput zvijezda, sjajio je živim blistavim plamenom koji se vidio čak i u tamnim noćima. A kada bi vjetar dolazio u pustinju, uvijek se doticao cvijeta i njegov miris odnosio sa sobom.

Jednoga jutra djevojčica Daša prolazila je kraj pustare. Bila je s prijateljima u dječjem kampu, a toga se jutra probudila i osjetila da joj silno nedostaje majka. Napisala je pismo i odnijela ga na stanicu kako bi što prije stiglo majci. Usput je Daša cjelivala omotnicu s pismom i zavidjela mu jer će ono vidjeti majku prije nje.

Na kraju pustare djevojčica je osjetila prekrasan miris. Pogledala je oko sebe. U blizini nije bilo nikakvog cvijeća, po stazici je rasla samo niska trava, a pustara je bila sasvim gola; ali vjetar je dolazio odatle i donosio nježni miris malenog nepoznatog života kao glas koji je tiho dozivao. Daša se sjetila bajke koju joj je davno pričala majka. Govorila je o cvijetu koji je tugovao za svojom majkom – ružom, ali cvijet nije mogao plakati već je samo mirisom mogao iskazivati svoju tugu.

«Možda to tamo cvijet tuguje za svojom majkom, baš kao i ja – pomislila je Daša.»

Pošla je u pustaru i pokraj kamena vidjela cvijetak. Daša nikada prije nije vidjela takav cvijet – ni u polju, ni u šumi, ni u knjizi na slici, ni u botaničkom vrtu, nigdje. Sjela je na zemlju pored njega i upitala ga:

– Zašto si takav?

– Ne znam – odgovorio je cvijet.

– Kako to da ne sličiš na druge?

Ali cvijet ni ovaj put nije znao što bi odgovorio. No prvi put je čuo ljudski glas iz takve blizine i po prvi ga je put netko gledao pa nije htio uvrijediti Dašu svojom šutnjom.

– Zato što mi je tako teško – odgovorio je.

– A kako se zoveš? – upitala je Daša.

– Nikako. Mene nitko ne zove – reče cvijet. – Živim ovdje sasvim sam.

Daša pogleda oko sebe.

– Ali ovdje su samo kamen i glina! – reče ona. – Kako to da živiš sam, kako to da si izrastao iz gline, a nisi umro, ti tako malen?

– Ne znam – odgovorio je cvijet.

Daša se sagnu prema njemu i poljubi njegovu blistavu glavicu.

Drugoga dana u goste malom cvijetku došla su i ostala djeca. Dovela ih je Daša, ali im je još i prije no što su zakoračili u pustaru naredila da udahnu zrak i rekla:

– Osjećate li kako predivno miriše? To je njegov miris.

Djeca su dugo stajala pored malenog cvijeta i divila mu se, kao nekom junaku. Onda su obišli čitavu pustaru, izmjerili koracima i izračunali koliko treba dovesti kolica s gnojivom i pepelom kako bi se oplemenila mrtva glina.

Htjeli su da i u pustari zemlja postane plodna. Onda će se i cvijetak nepoznata imena moći odmoriti, a iz njegova će sjemena niknuti i neće nastradati njegova prekrasna djeca, najljepše cvijeće koje blista kao zvijezda i kakvoga nigdje nema.

Djeca su radila četiri dana, oplemenjujući zemlju u pustari. A poslije su otišli u druge šume i polja i u pustaru više nisu dolazila. Samo je Daša došla jednom kako bi se oprostila od malenoga cvijeta. Ljeto je već dolazilo svome kraju, djeca su se morala vratiti kući i otputovala su.

A drugoga je ljeta Daša opet doputovala u isti dječji kamp. Cijele duge zime sjećala se cvijetka koji nije imao ime. I ona odmah ode u pustaru kako bi ga ponovo vidjela.

Daša je vidjela kako je pustara sada izgledala sasvim drugačije. Obrasle su je trave i cvijeće i nad njom su letjele ptice i leptiri. Cvijeće je mirisalo jednako kao i onaj mali cvijet-trudbenik.

Ipak, cvijeta koji je živio među kamenjem i glinom više nije bilo. Vjerojatno je umro prošle jeseni. Novo cvijeće bilo je isto lijepo; samo malo ružnije nego onaj prvi cvijet. I Daša je postala jako tužna što onoga cvijeta više nema. Htjela se vratiti, ali se odjednom zaustavi. Između dva tijesna kamena niknuo je novi cvijet – potpuno isti kao i onaj stari, samo još malo bolji i još ljepši. Rastao je točno iz sredine priljubljenog kamenja; bio je živ i strpljiv, kao i njegov otac, čak i jači od oca jer je živio iz samog kamena.

I Daši se učinilo da se cvjetić naginje prema njoj, da je zove sebi nijemim glasom svojega miomirisa.

 

Andrej Platonov

email this page
Scroll to top